srijeda, 28.01.2009.
predavanja o počinku - nastavak
|
(10)
tragom ptičjeg oslobođenja pamučnim se spokojem uvlačimo jedno u drugo osluškujući pjesmu krvi i kostiju prolivenih po laminatu suvremene poezije u neki vjerojatno besmisleni inat spoznaji da na trenutak možemo biti sretni kao nahranjeni psi. i kada podvučem crtu na našu crnoputu priču o nama čini mi se kako je pitanje sna toliko formalno da nas čak ni odgoj na jeftinom dućanskom vinu ne može izvući. nismo sretni, a naša je sreća utoliko što pred san o tome ne razmišljamo. pod pritiskom spoznaje ugasimo svjetlo i okrenemo se na drugu stranu tako da alfabet samoće sa svojom poviješću podrivanja mora iznova, jer čak je i pismu suviše dug put do zauvijek. pa ako i ne govorimo nužno o nama, govorimo o transfuziji apsurda u podmuklu venu teksta. (11) pred san se također šalimo kako će vrijeme možda isteći prije nas. budemo li ustrajali, nadživjet ćemo svemir, za što će se pobrinuti formalna svemoć kolektivne svijesti utkane u krvavo podrijetlo pisma. ona je nešto teže primala šale na svoj račun: ako se odupremo stoljećima, tada ćemo biti toliko stari da nećemo voditi ljubav. ljudi bez dodira su ljudi bez svega. na tu sam opasku tek šutke pomirisao njenu jučer opranu kosu složivši se sa sobom samim kako literarnost naše ljubavi, osim što je istovjetna mržnji, može prijati poput tanjura razoružane fizike začinjene materijom idućeg snoviđenja. (12) obris počinka stopio se s plavičastim nijansama ukrižene crnoće kroz koju je prodirala svjetleće vječnost ezoterije. znao sam da spavamo. vjetar se činio tako neodoljivo čokoladnim slanim pomiješanih pravaca kretanja i slobodan od premisa kojom nas je logika oboružavala za borbu sa životom prihvaćanjem smrti kao sigurnog ishoda predstojećih bitaka pod zalaskom konačnog sunca u beskonačni kofein onostranog. pa ipak, dao sam si truda razmisliti o tome kako bi bilo da metafora nije lutka nego ništavilo. pomisao na stilsko savršenstvo vječne ravnoteže probudio je koridu demonskog smijeha u meni. tako se smiju anđeli. jedini problem je taj što se ne sjećam trenutka kada sam se probudio, jesam li imao erekciju i je li soba mirisala na bolesničku požudu za njenom vrtoglavom pičkom. ali siguran sam da sam je poljubio onakvu još usnulu okrenuvši nos prema podnožju niskog neba s kojeg visi trivijalni luster što u nekoj čudnoj kombinaciji svjetla i sjena podsjeća na krvave križeve ezoterije s kojih kapa čitavo more ubijene matematike provocirajući u njenom ponekad žutom oku znoj moje majke i u mojim prsima osjećaj da ćemo nestati krvareći skupa s igrama bez razloga u satima kada granice padaju kao interpunkcija. |
petak, 23.01.2009.
predavanja o počinku - nastavak
|
(7)
niz snene obraze polumudrosti kišilo je čitavu jučerašnjicu. grijali smo se jedno o drugo čekajući da si kažemo ono što vjerojatno oduvijek znamo. njene su neizgovorene riječi pulsirale poput oca bačenog na koljena u pepeo spaljene zastave i pod nebom što se spušta idealistima na tjeme tamaneći ih kao skakavce. mogli bismo... možda i možemo započela je dodirujući mi vrh nosa svojom otežalom ljubičastom usnicom. da, mogli bismo kratko sam i nesigurno potvrdio prelazeći joj jagodicama prstiju preko gaćica. brzo smo završili na kauču zelene ljubavi igrajući se poput djece mame i tate sve dok nas manjak kondicije nije natjerao na nekoliko sati dubokog sna. ona je ležala stisnuta pokraj mene, a iz poluotvorenih žabljih usta cijedila se sperma pomiješana s pljuvačkom. oh, čak ni sam nisam u svakom trenutku svjestan koliko volim svoju ljubav dok spava nalikujući na kiparsko truplo razdjevičenog anđela. (8) poezija doista vrije iz zdenca opstanka, o čemu sam sudio po slatkorječivim rupama na njoj, na tom oštricama godina trančiranom mesu čije vrtoglave okuse izgovaram blagoslovnim litanijama bezbolnog porođaja. ona neće, i zato netko od nas dvoje mora rađati. stoga sam tu da iskašljavam krv ozeblih riječi kojom bih vrč naših anatemiziranih proljeća premazao poput kaotične impresije jutarnjim iznutricama nišposebnosti. dio vremena pred naše počinke mi smo se poput meteorske štenadi moralne crnobjeline svemira hranili jedno drugim do iskupljenja u famoznoj debeloj gladi o kojoj ćemo, bojim se, pjevati još dugo dugo. život je demantirani solfeggio. (9) gutanje juhe iz vrećice i onih vragolastih apaurina nedjeljne je večeri činilo starijima no što jesu. znali smo da nas iza toga čekaju nove epizode režije za pakleni mainstream u deliričnoj sobi lirike punoj naših stvari i punoj nas bez samih sebe. poput dvije holywoodske čimpanze uprizorene nekrofilima crnohumornih ostataka smisla reprezentirat ćemo se stvarima oko nas svojim bezglavim pogledima prema dolje, prema točki u laminatu koja će prsnuti na mjestu srčanog mišića svjetla rađajući zatamnjenje prožeto nesagledivo mučnim konvencionalnim spojevima teorije milosti i priče o tome što ćemo sutra jesti za ručak i hoćemo li se od sutra češće jebati, kada i koliko... s obzirom da je i tama svjetlo nismo se brinuli oko uračunljive matematike predstojećeg svanuća. arheologija svjetla pobrinut će se da promatračka poza izgubljene generacije servirane u rukopisno dvoje čak ni na mjestu metafore bez razloga ne razjebe rutinu. |
četvrtak, 22.01.2009.
|
(6)
neku noć kada je sklopila oči ponadao sam se da ću vrlo skoro za njom muzicirajući na tipkovnicama prijatnih eskapada, miran njom i u njoj, izgovoriv samom sebi poput kakvog apokaliptičnog oživotvorenja knjige. naslonio sam nosnice na duge pruge njene svježe ošišane kose i udahnuo preostale voćnjake zvijezda. i trudio sam se zaspati bez molitve, slobodan od svega što me dijeli u odnosu na njeno meko i ugrijano tijelo. drijemao sam, priznajem. ostalo su bile vrtoglavice. preskočeni redovi zapisa kojima ću se sigurno vratiti. jednom, kao što se oboje vraćamo i kavama i čajevima i svoj lirici uzaludne teatralizacije uglavnom neprolaznog siječnja. kapi krvi iscijeđene iz okrutne nezapisanosti uvukle su se u kost iduće pjesme zbog čijeg se trajno narušenog sklada neko vrijeme nisam osjećao dobro. a opet, nije bilo snage za brisanje počinjenog. smiješno mi je glumiti boga. ni ne znam kako izgleda i što ustvari radi. a i ne mogu se oteti mojoj novopečenoj religiji zasnovanoj na priznanju da je surogat stvarnosti vrlo često i jedino što imam. tješi me tek što nikada nećemo biti sigurni u to što je doista stvarno, a što ne. sigurni smo tek u zaborav, pa mu se katkad utječemo kao ekskluzivnim totemima naših uspješno zaboravljenih predaka. e jebiga. |
predavanja o počinku - nastavak
|
(5)
od koliko se nereda sastojala naša neminovnost tek sam naslućivao po sivilu rutine s kojim smo stupali u svakodnevne odgode planova za život. smatrali smo kako budućnost nema ama baš ništa s tim što se u nepobitnom trenutku sadašnjice i ne osjećamo baš najbolje, odnosno što trenutke spoznajne oronulosti nadovezujemo pogledima koje će tek vrijeme skinuti sa zle kobi mizantropije crnih križeva. i dok smo poput djece bježali od religije koja nas je gonila maratonskim roadom bijesnih pasa postajalo nam je jasno kako bježanje od religije uzrokuje novu religiju. religiju bježanja. njegovani apsurd putovanja prema mjestu gdje se čovjek ne može osjećati lošije nego što se osjeća tj. prema mjestu kojeg nema zbog toga što bježanje nikada neće evoluirati u bijeg, odnosno završit će tek iščeznućem posljednjeg oživotvorenja u beskonačnom samostanu postojanja. s vremenom su naši koraci usporili. sada bježimo ne mičući se s mjesta, pa mi se čini, sve više, kako ne bi bilo loše predahnuti uz kavu, sendvič i druge stvari. glad nas je, naime, dovoljno udebljala. sada je zapravo nužno predozirati se konfekcijom te potom predahnuti u nerazmišljanju. gledati s ciljem da ništa ne vidimo, a to bi nam bilo dovoljno i za malo ljubavi. za sinkronizaciju vlastitih kostiju i proljeća u odnosu na kulminaciju povijesti poškropljenu loše interpretiranom antikom u nama, odnosno u onome što je ostalo od nas sada kada, čini se, jesmo tako da nismo i kada je svako nastojanje iznovljenog osmišljavanja nas samih nama samima ravno filozofiji s ciljem neodoljivo bolnog smijeha. smijeh je bježanje. i zato je točno reći kako nas dvoje uglavnom proizvodimo korake ne mičući se s mjesta i smijući se. ionako nam se čini kako je, u odnosu na paradoks budućnosti, prošlost i dalje jestiva. glad deblja nas pred kamerama božjeg cirkusa. a mi se ustvari ni ne bunimo nešto previše. možda samo malo, ali ne toliko da bismo gašenje bijele tehnike religija oduzeli spontanim reakcijama života u onoj njegovoj genetski paranoičnoj potrebi za svojim liearnim produljenjem u prokleto i crno nedogledno, krvavo poput starih proročkih zapisa čija se luđačka stoljeća hrane krvlju preostalosti djeteta u nama darujući nam mržnju u ime ljubavi i boga u ime čovjeka. boga što nesmiljeno ubija ljude koji dok opraštaju ne misle ni na što osim na oprost. ili, možda, na kofeinske runde pomirenja u zavjet spokoju onih kojima bježanje pred religijom tek predstoji. boga koji je bog tamo gdje bogu nije mjesto. tamo gdje smo ona i ja, i nacrti naše nasmijane djece, i sve što želimo da nam predstojeća jutra započnu nesputanim gužvanjem u sebe same, u biljnu raskoš mitova raspetih na drvo zadanih vrijednosti. boga koji miriše na benzin naših ludih utrkivanja s naukom ludila u želji da razotkrijemo nauku o ludilu te potom u semantici znojem orošene trave odahnemo umjesto presahlih mora radosnom vodoravnošću tišine preminule u nepokolebljivom ponavljanju postojanja. |
predavanja o počinku
|
(1)
znali smo dulje no što je dopušteno ljudima koji rade na tome da se vole. nebrojeno puno puta prolazili smo kroz velika crna vrata spoznajne zlosreće njuškajući u znaku nemoćnih terijera otajstveni predznak ohlađene crne krvi. prelaskom na ideju ljubavi zapravo smo zatvorili polukrug propasti ismijavajući djevičansku majku matematiku, rađateljicu svega čim smo hranili svoje radoznalo zelene želuce ispunjene postorgazmičnim bakterijama kaosa. razlog toliko biljnog razgolićenja u rastanku tumačili smo tek kao logičan stil dvoje posustalih apologeta vjere u toj smradnoj africi arta, u prethodnosti koja svojom jestivošću zapravo kolje našu proždrljivost do te mjere da preziremo i zemlju u koju prelazimo bježeći pred nedokučivim nemogućnostima naknadnih razmišljanja. (2) kirurgija sna mogla je započeti i šetnjom naše nerođene dječice golišavim parkom tvog međunožja u potrazi za srušenim hramom poezije gdje će imati priliku usmrtiti svoje nepostojanje demonskom boli rađanja. a onda kada crni križevi ezoterije započnu padati i na njihova prsa, dlakava i ženska, dio priče o boli bit će amputiran od naših kava cigareta i one pjenušave rakijske homilije kojom smo tolike godine ismijavali paranoičnu strukturu svoje papirnate međusobnosti. naravno, današnja djeca ionako nerado odlaze u šetnju, osobito po stazama teksta i ovako sivom vremenu pod niskim nebom davno razbijenih iluzija da ćemo, kada za to dođe vrijeme, demonstrativno spaliti zastave tradicija budeći civilizaciju u oduševljenje rasapom (3) ako ovo pismo preživi noć, nekako slutim da ćeš ga prihvatiti kao jedino uho u svom životu polazeći od retoričkog pitanja ima li išta sočno poput atrofije počinjene nad metaforom? nema, potvrdit će uskraćeni odjek, a ti ćeš stisnuti usne i s pekmezom hladnoće mirno pojesti svoj majčinski plač. (4) tu negdje na vrtuljku ponavljanja postoji pedagogija za nerođene na kojima, eto, radimo ušuškavajući se u toplu postelju alfabeta. jedino ovdje stvari ne počinju nužno zabranom nas samih koji se ponekad volimo tako da nam i genijalnost ravnodušnosti ne prija kao inače. i zato bestežinskim nizovima čupavih riječi ispreplićemo sugestije svojih mirisa pretvarajući izvjesno nedovršenu priču o nama u prostor obnažen nemogućim gubicima vremena. na trenutke se čini kao da je posrijedi golousti smijeh entera izloženog plemenskim plesovima osamljenih na rubu dogme. zato i ne čudi što toliko toga ostavljamo posrijedi uvirući u mutnu vodu trenutka iz čije su gustoće tvoje oči naoko osujetile embrionalni pakao uzastopnosti. šteta što početak ne počinje očima. ostatak noći protekao bi u liturgiji igre i svjetla kojim svijetle usputni zvukovi tame. |
odjeci paranoje
|
ne znam koliko će još trajati
prosipanje krvi po zemlji navikloj da guta jedino nebo, ali znam da ću se uskoro sakriti u dobrobit svoje sjene, pišući na silu rečenice golog preživljavanja. tražeći formu spokoja i gaseći kamere što snimaju prazna polja mojih dugometražnih neznačenja. ovo danas, (ovo uvijek), ne podupire ljude nespremne na borbu s nebeskom destrukcijom suprotstavljenom slatkoći papirnate iluzije. ovo vrijeme očituje se tek hrabrošću vrlo rijetkih koji su voljni konzumirati smisao propasti iz krvave lokve bljutavog sebstva. |
nedjelja, 09.11.2008.
sugestija / uvod u pjesnikovu smrt
|
budi toliko dobar prema sebi
i svoje pisanje začini onim jeftinim vinom od ljetos, kada je sve mirisalo na samoću. na neodoljivost teksta pod čijim je kotačima um predmet oslobođenja od terete ružne svakodnevice. ionako ćeš, prije ili kasnije, iza nekog zida čučati zaboravljen. požuri, vrijeme je hladnije od hladnoće. ti si manji od svojih ideja. smisao je nastajanja u trenutku upijanja sunca. raširi ruke i pojedi ove ogavne komade svoje boli. vrijeme dvaput ne nudi. |